Ona Zna - Gea Gojak

Znate već da su mesta u našoj rubrici "Ona zna" rezervisana za intervjue sa izuzetnim ženama. Ovog puta razgovarale smo sa  rediteljkom Geom Gojak koja se pozorištem zarazila već sa svojih sedam godina, iako je kao mala želela da postane punisher...

Ko je Gea Gojak?

Rođena sam u Puli 1987. gde sam provela svoje detinjstvo. U pozorište sam ušla sa sedam godina i nikada više iz njega nisam izašla.
Kao dete bila sam član dramskog studija Istarskog narodnog kazališta, igrala sam u profesionalnim pozorišnim predstavama i pohađala razne seminare glume, pokreta, glasa, upoznala sam se s raznim pozorišnim metodama i sarađivala s profesionalcima iz celog sveta, od Pule do Japana.
 
I danas to razdoblje doživljavam kao zlatno doba pulskog pozorišta. Sa osamnaest godina odselila sam se u Osijek gde sam na Umjetničkoj akademiji upisala smer za glumu i lutkarstvo, nakon koje sam završila MA studije glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Glumački angažman ostvarivala  sam u pozorištu, na filmu i televiziji. Pre dve godine glumu sam zamenila pozorišnom režijom.

Šta ste želeli da budete kada porastete? 

Punisher. I sad ponekad to poželim. Drugi su mislili da treba da budem advokat.

Kada ste shvatili da su gluma i režija ono čime želite da se bavite u životu? 

Kao što sam već spomenila pozorištem sam se zarazila kada sam imala sedam.
Kroz celo svoje detinjstvo bavila sam se raznim vannastavnim aktivnostima, koje sam menjala svaki put kada mi se nešto drugo učinilo zanimljivijim.
Plesala sam balet, onda sam otkrila Bruce Lee-a pa sam se upisala na karate, sa 13 godina sam išla na jogu, svirala električnu gitaru itd.
Završila sam srednju školu Primenjene umetnosti i dizajna, smer industrijski dizajn i vajarstvo.
 
Pokušavala sam na razne načine da se odmaknem od pozorišta i bavim nečim drugim, ali nije išlo. Iz ove perspektive danas, možda sam glumu upisala jer je to bio neki logični najjednostavniji put nakon toliko godina provedenih u pozorištu. 
 

Zašto je režija "pobedila" glumu?

Režija je pobedila glumu kada sam prestala da mislim koje uloge bi želela igrati i kad sam počela da mislim o tome šta ja imam potrebu nekom predstavom reći. 
 
Za mene pozorište treba da bude društveno angažovano, da postavlja pitanja, da komunicira s publikom, da prikazuje svet i društvo  onakvim kakvim on jeste, da osvešćuje i budi kritičko mišljenje.
 
Pozorište treba biti oružje kojim se moramo boriti protiv malograđanstva, nemorala, nepravde, neznanja, neravnopravnosti i svega onog i onih koji društvo vode u pogrešnom smjeru. 
Kao glumica nisam imala mogućnost da u potpunosti biram komade i način na koji će biti postavljeni. U režiji imam tu mogućnost. Ja ne režiram predstave da bih bila reditelj, već jer je pozorište moj medij kroz koji imam potrebu da progovorim o određenim temama. 

Šta je to Edukativno pozorište? Kako i zašto ste ušli u tu priču?

Edukativno pozorište je metoda neformalne edukacije o socijalnim temama putem pozorišta, namenjena mladima.  Projekat  je nastao 2016. godine, odvijao  se u Srpskom narodnom pozorištu i bio je finansiran od strane Erste banke kao jedan od pobedničkih projekata na Superste konkursu.
 
Budući da u osnovnim i srednjim školama ne postoji aktivna nastava o socijalnim temama koja bi doprinosila razvoju celokupne ličnosti učenika, ovaj projekat je nastao kako bi poboljšao kvalitet života mladih ljudi.
 
Metoda se sastojala od predstave i interaktivnih edukativnih radionica.
Reditelj Momčilo Miljković i ja režirali smo predstavu “Rekonstrukcija” po nagrađivanom dramskom tekstu Staše Bajac, u predstavi su igrali Slaven Došlo, Milan Kolak, Tijana Marković i Jelena Simić. 
Predstava je pružala publici mogućnost sagledavanja vršnjačkog odnosa i problema sa kojima se  mladi svakodnevno suočavaju. 
 
Nakon završetka predstave  publika je imala mogućnost da postavlja pitanja likovima koje su gledali u predstavi kako bi dobili iskrene odgovore i razloge o postupcima i načinima koje su izabrali u prikazanim situacijama i u trenutku kada su imali  ideju rešenja za određenu situaciju mogli su izaći na scenu i uz pomoć glumaca promeniti tok priče sa ponuđenim rešenjem.
 
Kao idejni tvorac ovog projekta verovala sam da će takav vid predstave mladima biti potreban i koristan, što se tako i pokazalo. Izmešteni iz svoje svakodnevice i učionica, u prostoru pozorišta gde su svi  bili ravnopravni uspeli su situacije sagladati iz više uglova i ponuditi sva moguća rešenja, bez nametnutih mišljenja i posledica.
 
Iako smo po svim reakcijama profesora, učenika, pa i struke dobili potvrdu da je takva predstava i projekat bitan za mlade i za društvo u kojem se nalazimo, Srpsko narodno pozorište gde se predstava igrala, na žalost  nije imalo  sluha za to. 
 
Isticanjem ugovora sa pozorištem nama je isteklo vreme da se kroz ovu predstavu bavimo mladima, ali još uvek negde u meni postoji nada, da će ta predstava opet zaigrati i da ćemo imati priliku novim generacijama  pružiti prostor i vreme da kroz pozorište uče, da budu aktivni i ravnopravni učesnici.
Na kraju krajeva, ako se stalno govori o tome da se mladu publiku treba edukovati, nije li ločino da to činimo temama, tekstovima i predstavama namenjenim njima.

Da li se tako nešto prvi put sada pojavljuje na našim prostorima?

U trenutku kada je projekat nastao, celi sistem i metod rada koji on obuhvata prvi put su na ovom području sprovodili profesionalni akademski glumci.
 
Interaktivno, participacijsko pozorište, primenjeno pozorište nije nikakva novina, međutim ono se u većini slučajeva dešava nekako mimo same institucije pozorišta. Ovakvi projekti retko kad izađu kao inicijacija pozorišne kuće, oni nastaju angažmanom i entuzijazmom pojedinaca.

Trenutno se u novosadskom Pozorištu mladih održavaju radionice pod nazivom "Od publike do pozornice" koje su deo projekta "Automatizmi savremenog čoveka - aktivizacija publike". Ko su ljudi koji su se zainteresovali za tako nešto i kako ste zadovoljni odzivom?

Projekat “Automatizmi savremenog čoveka- aktivacija publike” nastao je iz slične potrebe kao Edukativno pozorište, samo što je ovaj projekat namenjen ljudima od 30-50 godina.
 
U pozivu za radionice “Od publike do pozornice” tražili smo navedenu ciljnu grupu s idejom da stvorimo grupu ljudi koja će predstavljati mikrokosmos grada. Na našu iznimnu sreću to smo i dobili.
 
Grupu čine muškarci i žene raznih zanimanja kao što su lekari, učitelji, programeri, psiholozi, građevinari, zaposleni, nezaposleni
Cilj ovih radionica koje vodi dramski pedagog Ibro Sakić, a na kojima prisutsvuju glumci Pozorišta mladih Danilo Milovanović, Neda Danilović, Slavica Vučetić, Ivan Đurić, Jelica Gligorin i ja,  bio je kroz razne vežbe primenjenog pozorišta, igre i zadatke upoznati se sa društvenim temama koje obrađuje tekst Tene Štivičić “Sedam dana” po kojem će nastati pozorišna predstava. 
 
Na radionicu se prijavio mnogo veći broj ljudi od onog što smo mi po planu rada mogli primiti. Što pokazuje da su ljudi željni vremena i prostora u kojem se mogu posvetiti sebi, upoznati i naučiti neke nove stvari, upoznati nove ljude, steći nova iskustva.
 
Ova ciljna grupa odabrana je upravo  iz razloga što ne spada u privilegovane kategorije (đaci, studenti, penzioneri) već se smatra da su to ljudi u punoj privatnoj i profesionalnoj snazi. To su ljudi koji rade, imaju porodice o kojima brinu, koji imaju malo vremena za sebe i svoje potrebe, koji u ovim (srednjim) godinama rade stvari po automatizmu i uglavnom, onako kako se to od njih očekuje od strane porodice, prijatelja, radnog okruženja, društva u celini. 
 
Ja se osećam bogatije što sam imala priliku da delim pozorišni prostor s ovim ljudima, koji su me oduševili svojom zaigranošću, iskrenošću, otvorenošću i s nevjerovatnim osećajem odgovornosti i posvećenosti prema učešću na ovim radionicama.
Mogu samo da kažem da će mi rad na predstavi koji će uslediti  biti uveliko olakšan upravo zbog iskustva, raznih stavova i priča koje su ovi ljudi podelili sa nama. Budući da je cilj učesnike radionica upoznati i sa umetničkim procesom rada na predstavi, nadam se da ću moći za uzvrat da im pružim podjednaku dobru volju i angažman koji su oni pružili nama.
 

Osim režije, bavite se i dizajnom odeće - pokrenuli ste svoj brend "Great expectations"?

Dizajn odeće nastao je više kao hobi, tj. neka vrsta razbibrige, ali kako ja ne umem da se suzdržim od kritičke svesti crteži koje štampam na odeću, ipak su morali imati malo dublje značenje. 
 
Sve je počelo kada sam prije nekoliko godina nacrtala 250 malih platana, na kojima su crnim markerom linearno iscrtane ljudske figure.
Radovi  predstavljaju ljude različitih tipova, godina i spola koji leže na plaži i sunčaju se. Nazvala sam ih “Great expectations”.
 
Podtekst samog naziva I onog što ti radovi predstavljaju je apsurd ljudskog ponašanja da celi život nešto očekujemo, a pritom smo često potpuno pasivni.
Čekamo da nam se stvari dogode same, tražimo rešenje u drugima, bojimo svoj život pigmentom, preplanulošću, lažnom lepotom i materijalnim stvarima kako bi se osećali bolje i vrednije u očima drugih.
 
Ideja za prvu kolekciju majici proizašla je iz samih radova, ona predstavlja poznate ličnosti koji leže na plaži. Osim što je zabavno da nosimo poznate ličnosti na majicama, čijim identitetom odašiljemo poruku i o sebi, zanimljivo je zamisliti kako te osobe izgledaju na plaži i kako najverojatnije “boluju” od istih želja kao i “obični mali” ljudi.
 
Od prve kolekcije koja je nastala pre dve godine, promenili su se modeli, dizajn, ilustracije, ali mi je uvek cilj da ličnosti koje nacrtam  budu zanimljivi individualci, stvaraoci i umetnici koji meni nešto znače i čiji ja rad cenim.
Obećala sam sebi da nikada neću nacrtati ni jednu ličnost koja je postala simbol konzumerizma, koju možete naći na svim odevnim i upotrebnim predmetima. Drago mi je da ljudi koji kupuju moju odeću znaju koga nose i zašto. Novu zimsku kolekciju, a i one prethodne možete pogledati na facebook stranici.
 

Imate li velika očekivanja?

Očekujem da ljudi budu pošteni, iskreni i moralni. Tako da imam jako velika očekivanja.

Vaši planovi?

Ne kujem planove. I onako se sve uvek dešava mimo bilo kakvog plana.

Savet za naše čitateljke?

Ne verujem u generalne savete.

Šta ona zna? 

Iako je ovo ženski internet magazin, ja ću citirati jednog muškarca. "Ko se bori, taj može i izgubiti; ali ko se ne bori, taj je već izgubio.” To je znao Bertolt Brecht, a znam i ja.

Piše: Vesna Injac

 

Comments: