Milano - kako iskoristiti dva dana na najbolji mogući način

Svako ima neke svoje čarobne destinacije koje sanja da vidi, moja je svakako Italija.
Iskoristila sam prolećni popust i za nešto manje od 100 evra odlučila da otputujem put glavne prestonice mode - Milana.

Put traje nekih 13 časova i za one koji kao ja ne mogu da spavaju u autobusu može da bude malo naporan. Ali, hajde da se vratimo na Milano i kako iskoristiti što bolje dva dana u ovom gradu.
 
Čim smo stigle nismo imale nameru da se odmaramo u hotelu jer bi verovatno zaspale, samo smo se prijavile i pravac ljubičastom linijom metroa u centar.
Metro izlazi tačno na glavni trg u Milanu gde ponosno stoji dragulj Milana - Milanska katedrala.
 
Naravno, zastajemo da se slikamo i malo da se divimo toj velelepnoj građevini, ali moramo nastaviti dalje. Odmah sa leve strane katedrale nalazi se Galerija Vitorija Emanuela II, to je nešto što se mora videti u Milanu. Prelepo zdanje ogromnih visokih svodova oduzima dah.
 
Unutar nje se nalaze mnogobrojni butici slavnih modnih kreatora, Prada, D&G, Giorgio Armani...i mnogi drugi. Cene su pristupačne, jer za nešto manje od 1000 eura možete sebi obezbediti prelepu kesu iz Prade. ☺
Šalu na stranu, nas dve drugarice ovde nismo ni došle da bi smo šopingovale, došle smo da vidimo što je više moguće od samog Milana.
 
C:\Users\Admin\Pictures\Saved Pictures\milano klopa\be8c054dbcdf4fc880939b869b59f7a9.png
 

Dan 1.

Stigle smo oko 13 h u hotel Gioia koji se nalazio na nekih 5 km od samog centra grada. Ljubičasta linija i gradski prevoz su na 5 minuta od samog hotela. Na 100 metara od hotela se nalazi i ogroman hipermarket u kojem se za 50 eura mogu nakupovati razne testenine, peste, pelati, sirevi i sve je mnogo je povoljnije nego u samom središtu Milana.
 
Ja sam nakupovala malo više sira nego što je trebalo pa sam ga morala staviti u pet kesa da se putnici u autobusu ne bi podavili. :) Kupovinu uvek ostavljajte za zadnji dan!
 
Posle čekiranja, jurnjava u centar, kao sto sam već i rekla Milanska katedrala, Galerija Vitorija Emanuela, Dvorac Sforzesco....to su nezaobilazne turističe CHECK POINT destinacije.
 
Kada smo obišle šta smo morale uputile smo se kroz male uličice ovoga grada u potrazi za čuvenim pancerotama „Luini Panzerotti“, cena 2,5 eura po komadu, potrebno vam je bar dve, tri da biste se najeli. Mi smo naručile po jednu i zažalile, jer je ispred ove pekarice uvek dugačak red!
 
C:\Users\Admin\Pictures\Saved Pictures\milano klopa\314cfde3ce964a63ad6ddba0ecfc0440.png
 
Idemo dalje...uličice ovoga grada su ili previše u austrougarskom stilu (podseća na Beč) ili su male i ušuškane i odaju čari same Italije.
 
Milano nije baš tipičan Italijanski grad, prepun je stranaca i univerzitetski je grad prevashodno. U njemu nećete videti puno Italijana, videćete mnogo više Afrikanaca, Azijata, puno različitih kultura.
 
Polako dolazimo do jedne uličice koja ima puno malih slatkih restorana, odlučujemo se nasumično za jedan od njih u kojem ćemo da se malo počastimo.
Ja sam se odlučila za raviole punjene rikotom i spanaćem, dok se moja drugarica odlučila za picu.
 
Obe smo pogrešile, ja jer sam dobila 4 raviole i ostala gladna, a ona jer je naručila picu sa inćunima koje prezire. Proseko je zato bio odličan ☺ . Cena večere 50 evra, pica 9, raviole 16, a ostatak je pretpostavljate šta - proseko. Da ne zaboravim, da kada sednete u neki restoran plaćate mesto između 3 i 6 evra po osobi. 
 
Dan je bio dugačak i bilo je vreme da se dovučemo nazad u hotel. Metro je odlično prevozno sredstvo za ovaj grad i svako ko ima imalo smisla za orijentaciju uspeće da se snađe.
Preporuka - kupite dnevne karte za metro, više će vam se isplatiti.

Dan 2.

Drugi dan smo ostavile za obilazak Milanskih kanala i tog drugog dela Milana van samoga centra.
 
Krenule smo pešaka iz centra i trebalo nam je nekih pola sata do tamo. Mogu vam reci da mi je taj dan bio više nego lep jer je deo oko kanala mnogo više Italija nego sam centar Milana.
 
Uz kanal se nalazi puno malih kafica, restorančića, galerija. Odlučile smo da sednemo u jedan od njih i da naručimo aperitiv jer se uz njega uvek dobije neka meza, a naravno mi smo iz Srbije i ne propustamo mogućnost da omastimo brk.
 
Naručujemo Aperol spritz, tamo to svi piju, na svakom stolu svetlucaju velike vinske čase sa narandžastom čarolijom, kao mali narandžasti fenjerčići. Piće samo po sebi je osvežavajuće, blago gorkasto i daje ti goriva za dalje. Sadrži sodu vodu, Aperol, Proseco i puno leda.
 
Dan je bio vreo, a nas dve blago ošamućene od toplote i Aperola odlučujemo da krenemo dalje ulicom Corso di Porta Ticinese u kojoj se nalazi i trgić sa Rimskim ruševinama Colone di S. Lorenzo, tu smo sele da malo odmorimo.
 
C:\Users\Admin\Pictures\Saved Pictures\milano klopa\400377a1474e46d28ff1a3fb3417798b.png
 
Usput vidimo puno prodavnica Italijanske obuće koje imaju relativno pristupačne cene (za jednu Italiju) i ukoliko biste želeli da kupite neki komad obuće morali biste da izdvojite minimum 100 evrića.
 
Nismo se puno zamajavale buticima i nastavile smo dalje ulicom Via Torina koja vodi do samog centra. Meni se jako pila kafica, samo što u toj ulici i nije bilo kafića. I taman kada sam pomislila da je nemoguće da ne popijem bar jedan espresso u Italiji nailazimo da kafić koji služi espresso sa nogu, nalaktiš se za šank i za 1-2 evra popiješ kaficu, zadržiš se nekih 5 min da te opije miris kafe i nastavljaš dalje jer nema vremena za stajanje.
 
Leđa su počela da trpe ali nema veze idemo.... Došlo je vreme da opet nešto prezalogajimo jer smo ceo dan bazale po gradu i dan se bližio kraju.
Sele smo u jedan restorančic blizu samog centra i odlučile da se ne zezamo i ne izvoljevamo već smo naručile jednu Margaritu i podelile je. Naravno i Aperol špric je pao zajedno sa mezetlukom.
 
Ostalo nam je još jedno mestašce koje smo odlučile da posetimo pre nego što mahnemo Milanu do nekog drugog puta.
 
Bilo je to mestašce gde se prodaje najbolji Italijanski sladoled i gde je naravno red do druge ulice. Jedan par je nevešto pokušao da se ubaci preko reda, dobar pokušaj, svi smo ih prostrelili pogledom i vratili su se na kraj reda.
 
Poslastičarnica vredna svakog minuta čekanja, Chocolate & Chocolatiers, Ice Cream & Frozen Yoghurt, Cafeterias u ulici Via San Raffaele 4.
Red smo čekale nekih tridesetak minuta, ali isplati se svaki minut čekanja. Sladoled košta 5 eura I vredi svake pare, ukus domaćeg sladoleda će vas očarati I razumećete odnos cene i kvaliteta. 
 
C:\Users\Admin\Pictures\Saved Pictures\milano klopa\937c5e51ef3849a88c90c76c98bbd721.png 
 
 U hotel smo stigle premorene i mislim da smo zaspale u roku par sekundi, sutra nas je čekao obilazak Lago di Como i povratak za Srbiju.
 

Dan 3.

Buđenje, pakovanje, shvatanje da ako mi neki pesto od 2 eura pukne u torbi mogu samo da se pozdravim sa svojim stvarima, ali nema veze riskiram.
 
Slećemo na doručak na kojem se prejedamo da bi nas držao što duže sitima i upućujemo se put Coma.
 
Do Coma nam treba nešto malo više od sat vremena. Sve što su pričali za ovo mesto istina je.
 
Grad smešten na obodima Alpa okružuje jezero Como koje je ogromno i imate utisak da ste na moru. Imamo 3 sata da provedemo u gradu i brzim korakom se upućujemo u stari deo grada koji po mnogome podseća na Istru i samo hrvatsko primorje.
 
Prelep stari deo grada sa puno malih radnjica i suvenirnica, butika i kafica. Odlučile smo da kupimo po sitnicu u prodavnici kozmetike Kiko koja ima pristupačne cene, a i velik izbor kvalitetne šminke i kozmetike.
 
C:\Users\Admin\Pictures\2017-05\DSCF2506.JPG
 
Osećamo premor i sve nas lagano stiže pa smo odlučile da sednemo na kafu pre polaska i da odemo na sladoled, naravno tražile smo poslastičarnicu u kojoj je najduži red.
 
 Na naše iznenađenje u poslastičarnici je radila žena iz Srbije koja nam je dala najveći sladoled po najmanjoj ceni.Vreme nam je brzo proletelo na Comu i nismo baš imale snage za njega da budem iskrena, ali nam svakako nije žalo što smo posetile I ovo mondensko mesto.
 
I došlo je vreme povratka, vraćanja u realnost i autobus ☺ .
 
Zaključak: Svakako jedno od najlepših I najkraćih putovanja na kojima sam bila.
Išla bih opet i uvek, pogotovo kada sam u društvu kao što je ovo bilo, nije mi žao što sam krenula na ovaj put, obogatio me je i naučio kako je lepo malo pobeći od svakodnevice I napuniti baterije. 

Piše: Tijana Grujić Stojanović

Foto: Tijana Grujić Stojanović

 
 
 
 
 
 
 

Comments: